TAHIRA-HANUMA TUZLIĆ

„Da bi kaznio one koji ti čine zlo, postidi ih dobrim djelom zauzvrat“ Kur'an

Tuzlići su bili stara begovska porodica, vrlo moćna i utjecajna, tokom nekoliko vijekova. Razni muški članovi porodice igrali su u prošlosti istaknutu ulogu u političkom i kulturnom životu grada Tuzle, ali i šire. Žene su takođe ostavile značajan trag u historiji tuzlanskog kraja, obogativši svojim djelima historijat porodice Tuzlić. Jedna od njih bila je Tahira-hanuma, kćerka Osman-bega Tuzlića i sestra Bakir-bega. Bila je udata za Bećir-bega Gradaščevića. Pored tih, nadaleko poznatih čelnika svoje porodice, Tahira-hanuma je svojim dobročiniteljstvom istakla i svoje ime u priči o Tuzli i njenim žiteljima. Osim što je bila poznata kao članica jedne od naimućnijih i najutjecajnih porodica tuzlanskog kraja, Tahira-hanuma bila je cijenjena zbog svog nesebičnog dobrotvornog djela. Slika desno, Tuzlanska čaršija (početkom 20.vijeka)

Slika lijevo, Tuzlića Konak, Dragiša Trifković

Tahira je ostala upamćena kao dobrotvorka i vakifa jednog velikog vakufa. Poslije smrti muža, kao udovica bez potomstva, Tahira-hanuma je 1907. godine uvakufila brojne nekretnine i posjede, a sve to u „..dobrotvorne, bogougodne i prosvjetne svrhe“. Vakuf, po islamskom pravu označava neko dobro koje neka osoba (vakif) svojevoljno izdvoji iz svoje imovine, predajući je Bogu, dok prihodi ili svrha vakufa služe ljudima.

U gradu Tuzli i njenoj okolini ima veliki broj, kako manjih tako i većih vakufa, odnosno objekata i nekretnina darovanih u dobrotvorne i općekorisne svrhe. Vakuf Tahira-hanume bio je jedan od najvećih u tuzlanskom kraju.

Tahira-hanuma je na Šerijatskom sudu u Tuzli upisala objekte i posjede u vakuf, te je u prisustvu Esad-efendije Kulovića, kojeg je izabrala za muteveliju (osobu zaduženu za upravljanje vakufom), dala potpuno valjanu i po šerijatskim propisima priznatu izjavu da kao potpuni vlasnik i valjani posjednik uvakufljava brojne nekretnine.

U vakuf Tahira-hanume spadali su razni dućani i magaze, zatim zgrada Kotarskog predstojništva, koju je držala pod zakupom, brojne kuće, bašče, oko 12 njiva, livada i avlija. Tražila je da se vakuf zove „Evladijet-vakuf“ Tahire-hanume Tuzlić, čijim će prihodima raspolagati mutevelija. U te prihode spadala je kirija, poljoprivredni proizvodi i slično. Mutevelija je upravljao svim prihodima, a bio je obavezan izdvojiti jedan određeni dio i uvrstiti ga u rezervni fond. Dio prihoda se izdvajao, posebno za dobrotvorne i prosvjetne svrhe. Godišnje, oko 800 kruna davalo se jednom studentu islamskih vjerskih nauka, 600 kruna jednom studentu prava, medicine, tehnike ili građevinarstva. Uslov je bio da studenti budu rodom iz Bosne i da „..budu sa vjerskog stanovišta lijepog vladanja i lijepih osobina.“Nakon što je postupak uvakufljavanja bio završen, vakuf je predat muteveliji na upravljanje.

Tahira-Hanuma Tuzlić ostala je takođe upamćena i po još jednom dobrom djelu. U svoj dom je primila i othranila Osmana Vilovića, budućeg tuzlanskog gradonačelnika (1908.-1922.), nakon što je dječak rano izgubio roditelje.

Značajno je spomenuti i sestru Tahira-hanume, Hafiza-hanumu, kojaje oporukom ostavila značajna sredstva za odnovu Jalske džamije u Tuzli. Džamija je 1891. godine temeljito obnovljena. Na lijevoj strani ulaza u Jalsku džamiju ukopana je Tahira-hanuma, koja je umrla 23. avgusta 1922. godine. Njen mezar još uvijek obilježavaju lijepo ukrašeni nišani.

RISTO JOVANOVIĆ (PORODICA JOVANOVIĆ)

„Bogat nije onaj ko puno ima, već onaj ko puno daje“ Erich Fromm

Risto Jovanović rođen je u Tuzli marta 1864. godine u bogatoj tuzlanskoj trgovačkoj porodici.

Slike iznad, Zgrada Fond u Tuzli, Risto Jovanović i Jovo Jovanović, prvi s lijeva

Školovao se u Tuzli i u Novom Sadu, gdje je pohađao gimnaziju. Poslije školovanja, kao imućan mladi čovjek, putovao je dosta, širivši pritom znanje i iskustva. Stečeno znanje je želio da prenese i primjeni u Tuzli, u svom rodnom kraju. Ubrzo nakon povratka, motivisan, započinje svoju dobrotvornu misiju.

Risto Jovanović privlači veliku pažnju javnosti kao inicijator osnivanja prvog Dobrovoljnog vatrogasnog društva u Tuzli 1883. godine. Bio je to njegov prvi veliki projekat. Inicijativa se nastala zbog brige o sigurnosti građana Tuzle. Opću opasnost su tada izazivali učestali požari. Sve do 1948. godine, Društvo je bilo prva i jedina operativna vatrogasna snaga na ovom području.

Pokretač je, zatim akcije za prikupljanje sredstava za osnivanje Fonda za pomoć sirotinji, ranjenicima, žrtvama rata i svim drugim nevoljnicima. Kao velikodušni donator, lično, svojim je primjerom motivisao sugrađane. Tako se poduhvatu Riste Jovanovića pri stvaranju i širenju fonda, pridružuju se brojni Tuzlaci, pružajući, nesebično, znatnu materijalnu i moralnu potporu. Risto je bio inicijator i drugih korisnih institucija.

Godine 1886. sazvao je konferenciju za osnivanje pjevačkog društva „Njeguš“ koje je ubrzo potom i krenulo sa radom. Društvo je djelovalo sve do 1941. godine. Majka Riste Jovanovića, Mara, dio svoje imovine darovala je upravo ovom Društvu. Ta imovina se sastojala od nekoliko kuća u tuzlanskoj čaršiji. U tim kućama su se do tridesetih godina 20. vijeka nalazili dućani.

Pred kraj života Risto Jovanović je izjavio kako je svjestan da je ispunio svoju dužnost i prema svojim savremenicima i prema potomcima. Umro je 1. maja 1891. godine. Njegovi nasljednici su nastavili tamo gdje je on stao. Braća Jovo, Pero i Lazo Jovanović, odgajani u duhu dobročiniteljstva, bili su veliki dobrotvori, koji su osnovali mnoge društveno-korisne ustnove. Među najznačajnijim bila je zgrada zvana „Fond“, koju je podigao Jovo Jovanović 1899. godine. Zgrada je dobila naziv prema svojoj namjeni. Sva sredstva od iznajmljivanja išla su u korist školskog fonda za školovanje i brigu o siromašnoj djeci. Slika lijevo, Obnovljena crkva svetog Velikomučenika Georgija

Prema dokumentaciji Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine, crkva sv. Georgija na Trnovcu, darovana kao zaklada od strane trgovačke porodice Jovanović, odnosno braće Jove, Pere i Laze Jovanovića, proglašena je 2009. godine za nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine. Temelje za gradnju crkve su postavljeni avgusta 1899. godine, a gradnja crkve je dovršena u oktobru 1900. godine. Crkva je služila kao porodični mauzolej Jovanovića, a još uvijek se koristi za javna bogosluženja.

Nasljednici Jove Jovanovića također su bili veliki dobrotvori. Braća Đorđe i Risto su sa sestrom Anom osnovali dobrotvorni fond pod nazivom „Zadužbina Jove Jovanovića i njegove supruge Joke..“ u koji su potom zavještali oko 50.000 kruna. Ta sredstva su služila isključivo za dobrotvorne ciljeve.

Zbog svega što su učinili za zajednicu, Risto Jovanović i njegovi potomci su bili cijenjeni i poštovani od građana Tuzle i tuzlanskog kraja.